Пређи на главни садржај

Prihvatanje - unutrašnja borba koja se mora proći


Od tog momenta otkrivanja, preko zvanične potvrde od doktora, lavine potpuno novih informacija, naganjanje aparatića, zatim preko totalne zbunjole i mene i moje familije, pa do uplovljavanja u te neke mirnije vode prošlo je nekoliko meseci. Krenulo je to polako, promena prehrane, šetnja, privikavanje na novi sistem života i promene na bukvano svakom koraku htela ja to ili ne -  nova rutina je postala neminovnost.

I tako iz dana u dan, a onda kreće "hlađenje" i - šta sad? 

Kad se sva ta buka polako smirila krenula je druga, mnogo jača, mnogo nezgodnija, mnogo duža - psihička, unutrašnja borba za koju u tim prvim sedmicama zbog svega jednostavno nisam imala vremena a ni "prostora" u glavi, a to je - prihvatanje.

Ono negiranje na "prvu loptu" da je to nemoguće, ja sam zdrava, meni nije ništa, sad je postalo "mala beba" u odnosu na sve moje "demone" u glavi. 

Džaba je bila sva podrška moje porodice, svi saveti, prvi koraci edukacije... što sam više saznavala i što sam više pratila šta mi se događa bilo mi je sve teže.

Danju, kao, pribrana, sve OK, tako je - kako je, ali noćima, sama sa sobom, kad sve utihne, budim se i razmišljam kako pomiriti potrebe svoje i porodične, kako će sve biti, šta će se dešavati, kakvi će mi biti dani, kad će biti bolje a kad lošije, šta ako mi previše pada šećer, šta ako ne mogu da ga obuzdam, i tako ceo život uspona i padova i "šta će biti ako bude"... 

Ne, ne mogu da prihvatim, ne smem, ne znam ni kako, bojim se, odbijam a i ono moje čuveno "nije meni ništa" mi ne da. Jer kako da prihvatim da ja, ona koja je pomerala pune ormare, ona koju niko i ništa nije moglo izbaciti iz koloseka, ona koja "sve može", više nikad, ali nikad neću biti zdrava osoba? 

I tako sedmicama, pa mesecima, sama sa potpuno izludelom psihom, jer u tome mi niko nije mogao pomoći, nemam koga da pitam, nemam s kim da razgovaram. Realno, kasnije sam shvatila da u tome niko i ne može pomoći, zaboravite doktore, psihologe, psihijatre... to je proces koji morate sami proći koliko god on težak i dug bio.

Proces u kojem sam sebi moraš objasniti kako pomiriti pluseve i minuse, pripremiti se da će promene biti za ceo život... I tek kad se sa svim time pomiriš, kad sve posložiš, kad spojiš "biće bolje, glavu gore" sa "tonem ko Titanik, muka mi je od svega", kad shvatiš da nema druge, nema alternative, u glavi napraviš taj balans onda dođu klikovi koji ti daju do znanja da si prihvatio. Ne možeš objasniti, jednostavno znaš.

I opet kažem - tako sedmicama i mesecima. Lično meni je za te "klikove", kojih je više, jer se to ne događa preko noći, trebalo sigurno godinu i po dana. Naravno, nekom treba manje, nekom više vremena, ali je najbitnije da do prihvatanja dođe jer to je ono što je Vaše, iz te kože se ne može.

Tek tada se možeš vratiti u koliko toliko normalan tok... prihvatam, idem dalje, moram i mogu... ali i tek tada ustvari kreće prava borba u kojoj možete odnositi pobede. 

Nekad dobijate Vi, nekad šećer, ali kad se približite svom "neprijatelju" i kad ga upoznate i prihvatite, naučićete i kako da se s njim nosite. 

Sa druge strane, manje je i "glavom u zid" odluka jer u nekima ja usporavam njega, u nekima on mene da bi mogli da živimo zajedno jer to moramo.

I tako iz dana u dan, neprekidna borba u kojoj nema ni pobednika ni poraženog, ali makar znaš s kim imaš posla.

Slatki pozdrav!

Miranda

Коментари

NAJPOPULARNIJE

Prvi izazov - praznici u novoj realnosti

Foto: Miranda Ćurčija Sećate se ono kad sam doktorici pri prvom pregledu rekla "Doktorice, ja ću umreti gladna"? E, došlo je vreme testa - praznici. Vreme u kojem u dve sedmice imam 3 vrlo zeznuta praznika, svake godine ispunjena sve samim masnim delicijama, baš svime onim što obožavam.  Najpre 30. decembar, rođendan mog sina - praznik prvi, zatim Nova Godina - već sutradan praznik drugi, i taman kad krene oporavak, šta ću, mora malo i za Božić - praznik treći. I ajd sad, pre svih kreće gomila pečenja, naravno prasećeg, pa pratnja pre i posle u vidu predjela, ruske salate, pršut, gibanica ako stignem a stignem, supa najmanje 3 sata polako krčkana sa domaćim rezancima, poneki namaz da ljutne, pa onda na slatko, torta obavezno da pokrije i roćkas i novu godinu, ali mora i neke sitne na primer krancle ili kiflice... I sve to naravno krećem da spremam koji dan ranije.  Znam, sad ili mislite da nismo normalni, ili vam je krenula voda na usta... znam kako je, a sad samo probajte za...

Okidači "ispod radara": Kad šećer podivlja a ne znate zašto

Nekako se uvek kao uobičajeni okidači dijabetesa navode prehrana, stres, životni stil i genetsko nasleđe što generalno gledano i jesu one "brave" koje otvaraju vrata dijabetesa, ali, kada otvorite ta vrata i dijabetes postane deo vas, kako sam i rekla u nekim blogovima, počinje svakodnevna borba.  Ali ta borba nije samo ona sa količinom i vrstom jela, smanjenjem stresa, promenom načina života, merenjem i bockanjem i još mnogo čim poznatim, naprotiv, vrlo često se dešavaju i "udarci ispod pojasa". Možete savršeno regulisati šećer ali postoje dani kad šećer podivlja uprkos tome što sve radite "kako treba". I opet ćete vi sami pomisliti, a mnogi iz vašeg okruženja će i reći da ste možda nešto pojeli, možda ste gladni, možda se neredovno hranite, iznervirali se, niste uzeli terapiju. To nekako prvo pada na pamet, ali ustvari postoji čitav niz tih "udarnih pesnica". Prosto je neverovatno ali nažalost istinito da bukvalno bilo kakva promena ili disbal...

Od 14. 11. - Blog Moj život sa dijabetesom

Život sa dijabetesom jedne sasvim obične majke i domaćice... što bi se reklo, žene iz naroda. Moj blog nastao je u okviru NVO "Diabet life" - Herceg Novi čiji sam osnivač a odlučila sam da ga pokrenem kako bi i na ovaj način doprinela razbijanju tabua, razgovoru, rušenju glupih predrasuda, ali i edukaciji, razmeni iskustava, savetima...  Dakle, ja sam Miranda Ćurčija, dijabetes imam već više od 20 godina. Je li problem to priznati? Pa, mnogima jeste... i to će biti jedna od tema... Zato, od 14.11. Svetskog dana osoba obolelih od dijabetesa, startuje moj blog! Dijabetes iz mojih a ponekad i uglova moje familije i okruženja, potpuno otvoreno o iskustvima, osećajima, izazovima, edukaciji, dilemama, saznanjima... Naravno, očekujem i Vaše komentare i iskustva jer je otvoreni razgovor jedan od stubova dobre edukacije. Pričajmo, ne boli!