Пређи на главни садржај

Svetski Dan dijabetesa - začarani krug plavog kruga

Foto: NVO "Diabet life" - Herceg Novi

Kao svoj prvi blog zamislila sam da napišem kako mi je otkriven dijabetes, ali ipak sam promenila odluku. Naime, danas je 14.11. - Svetski Dan osoba obolelih od dijabetesa. Danas sam namerno i startovala sa blogom i uzela upravo ovaj Dan da bih skrenula pažnju na temu "Svako čudo za tri dana".

Svetski Dan dijabetesa - taj dan tema, naravno dijabetes ali iz godine u godinu isti problem - O dijabetesu se govori samo taj, eventualno dan posle i - to je to. Svake godine ista priča. Taj dan po TV ekranima su doktori, održava se poneko besplatno merenje krvi što mahom koriste stariji koji šećer već imaju, iznose alarmantni podaci, skreće se pažnja, apeluje se, poziva se, upozorava se, ističu problemi... i kraj... od sutra već sve zaboravljeno i osobe sa dijabetesom opet nastavljaju svoju borbu onako kako znaju i umeju.

Nije dakle problem u Danu koji se obeležava, problem je u ostalih 364 dana kojima se uglavnom ćuti. To je suština. Previše se ćuti i jedan dan samo je kap u moru koja, realno, ništa ne menja. I opet u krug, plavi krug gromoglasne tišine do sledećeg 14. novembra.

A mi koji sa dijabetesom živimo, svaki dan nam je Dan dijabetesa, Dan borbe, Dan edukacije, Dan optimizma ali i razočarenja, Dan bockanja u prste i isčekivanja brojki na aparatiću, Dan ubrizgavanja insulina ili gutanja tableta, Dan pažnje šta ćemo jesti... Svaki dan, 365 dana u godini armiji od miliona i miliona ljudi širom sveta je Dan dijabetesa. 

Naravno, lepo je što ovaj Dan postoji, i treba, ali jedan dan ne znači puno, naprotiv, samo je simbol pre i posle kojeg sve kreće ispočetka, novi plavi krug do sledećeg 14. novembra... i tako u krug.

Slatki pozdrav

Miranda

Коментари

NAJPOPULARNIJE

Prihvatanje - unutrašnja borba koja se mora proći

Od tog momenta otkrivanja, preko zvanične potvrde od doktora , lavine potpuno novih informacija, naganjanje aparatića, zatim preko totalne zbunjole i mene i moje familije, pa do uplovljavanja u te neke mirnije vode prošlo je nekoliko meseci. Krenulo je to polako, promena prehrane , šetnja, privikavanje na novi sistem života i promene na bukvano svakom koraku htela ja to ili ne -  nova rutina je postala neminovnost. I tako iz dana u dan, a onda kreće "hlađenje" i - šta sad?  Kad se sva ta buka polako smirila krenula je druga, mnogo jača, mnogo nezgodnija, mnogo duža - psihička, unutrašnja borba za koju u tim prvim sedmicama zbog svega jednostavno nisam imala vremena a ni "prostora" u glavi, a to je - prihvatanje. Ono negiranje na "prvu loptu" da je to nemoguće, ja sam zdrava, meni nije ništa, sad je postalo "mala beba" u odnosu na sve moje "demone" u glavi.  Džaba je bila sva podrška moje porodice , svi saveti, prvi koraci edukacije......